Razgovarao: MM

Photo: Privatni arhiv EM

Neki ljudi trče da ostanu u formi, a neki trčanjem pomjeraju vlastite granice izdržljivosti, discipline, bola. Erol Mujanović spada u ovu drugu, rijetku kategoriju. On je čovjek koji je istrčao svih sedam famoznih World Marathon Majors utrka, preživio morske bolesti Drakeovog prolaza i valove od 12 metara kako bi 2025. godine postao prva osoba iz BiH koja je istrčala Antarktik maraton, a sada, dok čitate ovaj intervju, u maju 2026. godine, njegove patike već gaze tlo Afrike.

Pred njim je Cape Town maraton – utrka koja se sprema ući u elitnu porodicu svjetskih majorsa.

Za MacakMagazin.com, Erol govori bez maske i patetike: o zidovima u koje se maratonci zabijaju na na 38. kilometru, odricanju od noćnog života, treninzima u zoru i režimu koji dijeli sanjare od onih koji zaista stižu na cilj. Ovo nije priča o sportu već priručnik o trijumfu discipline i motivacije nad jednostavnim „ne mogu“.

I maratonci trebaju servis

Erole, Cape Town je na putu na postane osmi svjetski major maraton i prvi na afričkom kontinentu. Ti si istrčao (u ovom trenutku svih) sedam. Ideš li u Afriku da postaneš dio novog poglavlja historije trčanja prije nego što postane mainstream?

Apsolutno. Šteta bi bilo sada stati jer medalje sa majorsa i sva poznanstva, iskustva i emocije, krunišu jedno cjeloživotno djelo i dugu karijeru trčanja i pomaganja drugima da trče i da žive zdravije. Nakon osmog, ostat će mi još deveti (Shangai), koliko je ukupno previđeno za dugi niz narednih godina i koji bi trebao ući u porodicu World Marathon Majorsa krajem ove godine.

Cape Town je za koji dan, a već si „protrčao“ New Yorkom, Tokyom, Bostonom, Londonom… Kakav je zbilja osjećaj stati na startnu liniju tih velikih utrka? Je li uvijek isti i pitaš li se ikad Što mi je ovo trebalo??

Uvijek postoji uzbuđenje, malo stresa (pogotovo zadnju deceniju kada uvijek nešto malo zeza i zateže na tijelu) i doza nestrpljenja. Nijedna trka nije ista. Sve da trčite deset puta Sarajevo Run Fest ili bilo koji drugi grad u BiH, te trke neće biti iste jer će okolnosti biti drugačije i(li) ćemo mi biti drugačiji, tako da se osjećaj i iskustvo uvijek mijenjaju. Te su razlike još i veće kada mijenjate gradove, države, kontinente i kulture. Uzbuđenje je uvijek tu, neka vrsta dječjeg entuzijazma, kako na početku, tako i na kraju tih mega projekata i utrka. Svakako je i dalje sjajan osjećaj.

To famozno pitanje maratonaca Što mi je ovo trebalo naiđe redovno oko 38. kilometra i drži jedno 10-15 minuta. Kada se dođe do predzadnjeg i zadnjeg kilometra na maratonu, trka je tada već gotova, pa se vraćaju i adrenalin i pozitiva.

Majorse zaista treba iskusiti i doživjeti, ali treba reći i da su neki gradovi bolji od nekih majorsa, poput Paris maratona, ali ne mogu svi gradovi biti majorsi, tako da i to je u redu. S druge strane, to je moje iskustvo, majors možete u potpunosti cijeniti samo ako ste trčali puno manje utrke, gradske i nazovimo ih seoske. Tek onda istinski možete osjetiti razliku i usporediti. Da i malim utrkama dam kredit koji zaslužuju; na majorsima je genijalan i poseban grad u kojem trčite jer je sama posjeta tom gradu događaj za sebe (npr. New York, Boston, Tokyo, London), ali energija i ljudi koje imate u malim gradovima i na manjim trkama su bolji i snažniji jer na majorsima ste samo broj i cash mašina, dok se na manjim utrkama družite sa organizatorom. Primjera radi, više puta ću ići u Kulu (Srbija) da trčim ljetnu 10K trku u poljima kukuruza u gradu koji ima desetak hiljada stanovnika, nego što ću ići na majorse, zato što taj događaj radi moj prijatelj Zdravko. Majorse radim radi putovanja i da postavim rekord u BiH jer me to ispunjava, želim i ostaviti nešto lijepo i pozitivno u naslijeđe mlađim generacijama, ali vratit ću se manjim trkama čim završim majorse jer je tu lokalna zajednica, tu su prijatelji i tu je puno drugačija energija i emocija.

Postoji li cilj nakon istrčanih svih majorsa?

Naravno. I to precizan i jasan U narednoj godini, ako me posluže zdravlje, ali i finansije i partnerske kompanije, trčao bih još Shangai maraton koji će u ovoj ili u narednoj godini postati World Marathon Major. Time će ova lijepa globalna serija od devet majorsa biti završena.

Zatim, s obzirom da sam, prošavši nikada veću patnju u putovanju i plovidbi Drakeovim prolazom, završio Antarktika maraton 2025. godine kao prva i jedina osoba iz BiH, želim završiti i globalni izazov od Sedam maratona na sedam kontinenata. Da bih to uradio preostaje mi samo da se vratim jednom u Južnu Ameriku i da tamo istrčim bilo koji službeni maraton. Taj projekt je također planiran za  2027. godinu.

Nakon ta dva izazova ćemo vidjeti šta dalje. Planiram napraviti “generalni servis”, dati tijelu zasluženi odmor od maratona, trčati više petica, desetki i cenera (lokalno i regionalno), ali ostati otvoren za lijepa iskustva koja mijenjaju čovjeka, kako putovanjem, tako i sportskim događajima jer je to meni glavna svrha cijele ove priče – da rastem i razvijam se kao osoba i stičem nova iskustva i spoznaje. Definitivno bi trebalo biti još maratona, ali bez forsiranja jer i polumaraton i druge distance su također super i svakako zdravije od maratona.

Samo da ne dođe hitna pomoć

Plaši li se čovjek tvojih rezultata potencijalnim neuspjeha?

Ne i to iz dva razloga. Prvi je jer bi neuspjeh bio ne probati, ne evoluirati i ne razvijati se. Ja imam izuzetno vrijedan i poduzetan duh/narav i energiju tako da, s te strane, uspjeh je probati sve ovo.

Drugo, neuspjeh je ako se ne završi. Ja sam do sada trčao maratone i povrijeđen i sa Covidom i oporavljajući se od Covida i svaki put sam došao do kraja. Rezultat nije uvijek bio onaj koji sam priželjkivao, ali to svakako nema veze jer ako nisi u top 1-2-3 na tim maratonima, svejedno je jesmo li na 5000. ili 35000. mjestu jer smo rekreativci.

Mislim da se, ako stvari stavimo u pravu perspektivu, može raditi samo o uspjehu. Čak i odustajanje, ako se jednom desi, vjerovatno će biti dobra lekcija i prilika da se na isti ispit vratim dogodine. Neuspjeh bi bio, i najgore što se može desiti, da me na maratonu pokupi hitna pomoć. jer uvijek ima nekoliko „optimista“ na nekoliko desetaka hiljada trkača, koji završe loše ili tragično. Nadam se da nikada neću ni biti među tim koji nemaju sreće baš na dan trke.

Imaš li veči strah od povrede ili eventualne mogućnosti da nećeš izdržati, da će ti prosto tijelo reći dosta?

Ako trenirate zaista pametno i znate sve ključne parametre tijela, posebno srca, pri višesatnim kardio naporima, onda ne bi trebalo da bude iznenađenja ni na dan trke. Povreda nas uvijek plaši i to je nešto što se može svakome desiti. Posebno su maratonci poznati kao ljudi koji ne slušaju i ne žele priznati rane signale povreda i obično stanemo tek kada stanje postane ozbiljno. Strastveni smo oko trčanja i treninga, tako da nam najteže pada kada se mora napraviti bilo koja vrsta breaka i pauze od trčanja. Koliko vidim oko sebe, povreda je najveća sankcija koja nam se može desiti, a iskreno govoreći, ona je samo produkt naših djela i neslušanja tijela.

Muškarci često počnu trčati da smršaju, a završe na maratonu. Ti si ih istrčao preko stotinu. Kakvi su bili tvoji počeci?

Što se tiče konkretno maratona – imam ih 35, polumaratona preko stotinu, a ako zbrojim sve utrke i na drugim dužim ili kraćim distancama od navedenih, mislim da sam blizu 200. Međutim, osjećam kao da najbolje tek dolazi. Ja sam iz veoma stare ere trkača i pamtim vremena kada se u našoj zemlji moglo trčati samo dva do tri puta godišnje, a ako ste željeli više, morali biste ići izvan zemlje, prvo u region, potom dalje. To je razlog zašto sam, primjera radi, desetak puta trčao i Zagreb i Beograd polumaratone.

Moji počeci su bili sredinom devedestih. Bio sam izbjeglica u Francuskoj i kao student na prvoj godini fakulteta želio sam vidjeti mogu li istrčati deset minuta u komadu, više radi zabave i da malo razbijem monotoniju rasporeda i učenja. Počelo mi se sviđati, pa sam trčao sve duže i iste te godine upisao i prvi polumaraton, ne znajući puno o trčanju, treninzima, metodama…

Disciplina, disciplina, disciplina

Kako je trčanje postalo dio tvoga identiteta?

U početku, prvih desetak godina, sam bio “samo” trkač. Radilo se o dnevnoj praksi koja mi je prijala, pomagala da se osjećam bolje, sa više energije i da budem zdraviji i produktivniji te bolji i sebi i okruženju. Zatim sam, po povratku iz Francuske u BiH, ušao u organizatorske vode i počeo sa timom i kolegama organizovati prve trkačke događaje, odnosno utrke. Tada se već trčanje počinje ukorijenjivati u identitet, počinje imati društveni impact i sve se nekako omasovi. Nekoliko godina nakon tih početaka, došla je prva škola trčanja u BiH, Škola trčanja Klix, nazvana i najpozitivnijom pričom u gradu, kao i prva ženska utrka u BiH. Sve su to bile etape preko kojih je trčanje nekako postajalo sve veći i snažniji dio mene. Tako da odgovor je kompleksan i jednostavan u isto vrijeme – povezanost mene i rekreativnog trčanja je zaista intenzivna, duboka i lijepa.

Trening za maraton traje mjesecima, a sama trka nekoliko sati. Otkud crpiš snagu za mračna, hladna jutra i trening od 25 kilometara? Gdje tada živi tvoja motivacija?

To je odlično pitanje. Ako su vam treninzi teži od samog nastupa i ako vam više treba da se motivišete, da istrajete i da uradite trening plan, onda je to odlična vijest za sam maraton koji dođe kao neka velika predstava ili filmska premijera nakon nekoliko stotina dana ponavljanja i proba. Ja sam nekako rođen disciplinovan, od početka imam odlučnost i disciplinu u sebi, još od tinejdžerskih dana. U tom kontekstu, kada nešto zacrtam, to se obično i desi, ali ne zato što mora da se desi, nego zato što preuzimam odgovornost za krajnji ishod i radim sve što treba da bi se to desilo. Razgovaramo u maju 2026. godine, ja već imam dosta preciznu strukturu sedmica i mjeseci za narednu godinu, što se tiče ciljeva, plana treninga i tako dalje. Drugim riječima, dok je doza sreće uvijek dobrodošla za velike poduhvate i životna i historijska ostvarenja, u mom slučaju ja se najviše oslanjam na disciplinu, pa onda na motivaciju i dobar akcioni plan kojeg se držim i prilagođavam ga po potrebi.

Da napokon odgovorim i na konkretno postavljeno pitanje. Disciplina je ključ, ona živi u meni jer zimi je i meni teško ustati u pet ili šest sati ujutro da bih trenirao. Ta borba se ponavlja svaki dan i svako jutro i nikada ne ide samo. Motivacija mi je, na moju sreću, interne prirode. Sam se motivišem i treniranje i ishod utrka mi ne ovise o tome da li imam 300 lajkova ili tri na post u kojem sam najavio neki super maraton ili težak trening.

Šta me (ni)je (s)lomilo

Trčanje na svjetskom nivou traži ogromnu podršku porodice i prijatelja, generalno zajednice. Koliko je maraton zapravo timski sport, uprkos činjenici da ga trči jedan čovjek?

Put kojim ide nas nekoliko iz BiH, a to je završetak svih World Marathon Majors utrka, zahtjevan je na svakom planu – psihičkom, fizičkom, socijalnom i, naravno, finansijskom. Ja sam sretan i imam ogromnu podršku porodice, a prate me često i veoma kvalitetne partnerske kompanije. Iako se nakon nekoliko decenija ulaganja vremena i truda u socijalni kapital, u društvene promjene i pomoć ljudima da žive zdravije i aktivnije, moje ime danas veže za fantastične priče i uspjehe, i dalje je stalno traženje partnera za maraton teško koliko i sam trening plan.

Što se tiče same trke i teških treninga koji joj prethode, maraton je gotovo isključivo individualna borba vas i vašeg uma sa svim ostalim. Imati podršku je jako važno u smislu da ona doprinosi stvaranju mirnog okruženja koje vam je potrebno da biste mogli sprovesti jedan izazovan, recimo polugodišnji trening plan i ostati fizički i psihički zdravi.

Istrčao si sve major maratone svijeta. Koji od njih te je najviše lomio, a koji pak najviše promijenio?

Majorsi su zaista iskustvo svoje vrste, pomogli su mi i da dođem blizu izazova Sedam maratona na sedam kontinenata i isklesali su na jedan kvalitetan način svaki aspekt mog bića. Bilo je tu zaista svega, navest ću nekoliko primjera jer je teško izdvojiti jedan jedini u karijeri rekreativnog trčanja koja traje preko 30 godina. Antarktika maraton je svjež, puta do i od njega se još sjećam, sjećam se i Drakeovog prolaza sa valovima od 12 metara, gdje smo svi imali morsku bolest i bili u nekom stanju polusvijesti gotovo 20 sati koliko su trajale turbulencije. Majorse New York i Boston sam trčao dok je bio pravi toplotni udar na dan trke. U New Yorku je čak i lider trke kolabirao na jedanaestom kilometru što nikada ranije nisam vidio. Stokhlom polumaraton sam trčao sa Covidom za koji nisam znao da imam, iako sam trčao pod temperaturom. Chicago maraton sam trčao u drugoj ili trećoj sedmici oporavka od Covida i na heart rate mi je na trci bio za 15 do 20 otkucaja veći nego obično samo na easy runu, što je put u katastrofu, naravno.

Za kraj Tokyo i Sydney maratone sam istrčao potpuno neprilagođen vremenskoj zoni jer sam stigao, u oba grada, tri dana prije utrke i sa oko 30 procenata sna od količine koja je potrebna u sedmici i danima pred maraton.  Dubai sam trčao krajem januara dolazeći jedne godine sa -10 na temperature od +26 što je također bio veliki izazov za tijelo. Želim reći da na svim stranama čekaju izazovi i neplanirane situacije. Da se razumijemo, svim učesnicima na tim navedenim utrkama je bilo isto kao meni, ovo navodim kao različite elemente koji se dešavaju i koji su dio tog iskustva World Majorsa, na koje ne možemo uticati, ali zahvaljujući kojima smo još više zahvalni, sretni i ponosni kada izguramo tako velike izazove. To je, u principu, poenta cijelog ovog odgovora.

Muškarci, bez obzira o kojoj lokaciji na svijetu govorimo, nerijetko odrastaju sa bukvalno pa mantrom da moraju biti jaki. Je li maraton možda sjajna škola koja može naučiti da je prava snaga u priznanju slabosti?

Slažem se. Svi imamo i snage i slabosti. Dok uspjeh u životu često dolazi razvijanjem i kapitaliziranjem snaga, mislim da unutrašnji mir i sreća dolaze kada prepoznamo i prihvatimo svoje slabosti. Maraton je sjajna škola za to jer nas uči skromnosti, poniznosti i zahvalnosti ako pravilno radimo stvari.

Je li disciplina u maratonu precijenjena ili upravo ona razlikuje sanjare od onih koji stižu na cilj?

Rekao bih da, kako na maratonu, tako i u životu, disciplina je ključni element za uspjeh. Jedina iznimka su oni rijetki koji imaju neki talent, ali govoreći o 99 procenata nas, običnih ljudi bez nekog super talenta, gdje i sam spadam, koji ako žele uspjeti, moraju zaista biti istrajni i disciplinovani.

Ćejf je skupa stvar

Kada već spominjemo disciplinu, imaš li momente nakon istrčanog maratona kada je pošalješ do vraga i počastiš se pizzom, pivom ili sa 15 sati sna?

Imam, ali tih momenata je sve manje. Ranije nisam bio pretjerano spontan i voljan uraditi nešto što mi je mimo plana i onoga što bih predvidio. Sada sam to još i manje, ali sam naučio s godinama da cijenim prolaznost života i da se nagradim malim stvarima, poput pizze u dobrom društvu. S obzirom da sam duboko ušao u nauku o longevityju i suosnivač sam istoimene startup kompanije u BiH, sve više sam svjestan raznih protokola koje trebam raditi za oporavak ako želim sačuvati formu cijele godine i, prije svega, pristojnu sportsku kilažu. U recovery dio spada i san koji ste spomenuli. Ni nakon najtežih treninga ne mogu da spavam osam sati. Iskreno govoreći, platio bih kada bih mogao da spavam 10 ili 12 sati povremeno u godini, ali to mi se nikada nije desilo. San je nezamjenjiv i toliko važan za mentalne i fizičke funkcije i sve nase aktivnosti da ga je jednostavno nemoguće imati previše, ali ja sam, za sada, uvijek negdje na donjoj granici.

Na koji način svoje poimanje discipline prenosiš na svakodnevni život? Ocjenjuješ li, možda nesvjesno, ljude oko sebe po tome koliko su izdržljivi?

Ljude ocjenjujem ne po tome koliko su izdržljivi, nego koliko su disciplinovani u onome što rade ili što žele postići. To je jedna od glavnih karakteristika koje cijenim kod ljudi jer je to ključ uspjeha i ono što često dijeli maštanja od realnosti.

Ne mogu pobjeći od toga. Disciplina mi je prisutna u mnogo sfera života, da ne kažem u svim jer nemam dugme da je uklonim kada se više ne radi o trčanju, to je moj način funkcionisanja. U poslu mi je mnogo pomoglo, uredan sam, organizovan i odgovoran i nikada neću obećati nešto što ne mogu isporučiti. Poštovanje rokova mi je također jako važno.

Čega se neko ko se bavi sportom na nivou na kojem se ti baviš mora odreći da bi postao čovjek koji može istrčati ono što većina ne može ni zamisliti?

Iskreno – mnogo toga, pogotovo kako se ulazi u godine i kada je tijelu potrebno više svega da bi ostvarilo ono što je nekada moglo s lakoćom. Trčanje maratona traži disciplinu, kako u treninzima, tako i sa kilažom, što znači sa hranom, što opet znači sa obrocima. Ne jede se kada šta naiđe, nego u skladu s planom koji pratim i koji je prilagođen stvarnim potrebama. Naravno, nagradim se redovno nečim što volim, ali plan i struktura moraju postojati.

Također, u mom slučaju je društveni život bio prvo što sam smanjio, da ne kažem prekrižio (bar noćni) jer svi koji me poznaju znaju da kao prirodni ranoranilac moram, logično, i ranije leći, do 22 sata najkasnije i tako svaki dan, bez iznimke. Druženja nadoknađujem po danu uz kafu ili ručak, što je sasvim u redu.

Ova, na neki način restrukturacija života oko određenih prioriteta meni prija i ne doživljavam je kao nešto nametnutno. Sviđa mi se i daje dobre rezultate, u skladu je sa postavljenim ciljevima i dozvoljava mi da ostanem u super formi tako da, iz moje perspektive, mislim da sam po pitanju kvalitete života apsolutni dobitnik.

Pomjeranje granica bola

Maratoni su iscrpljujući, teški, naporni i nerijetko bole fizički. Koliko je trčanje promijenilo tvoj odnos prema boli, bila ona fizička ili emocionalna?

Mnogo. Prag patnje i bola je jako visoko, navikli ste trčati i kad ste preumorni. Naučite da vas na maratonu svašta može zaboljeti recimo pola sata ili sat prije kraja trke i naučite da vam taj osjećaj postane blizak. Naučite ga dešifrirati, prilagodite mu se, ali on nije razlog da stanete ili odustanete od trke. Naprotiv, naučite to nekako „riješiti“, potisnuti ili ignorisati dok traje maraton i rješavate kada sve prođe, šta god da je u pitanju. Slično je i na treninzima; ako radite ili kada radite treninge na kraju zone četiri i u famoznoj kardio zoni pet, to su napori koje možete izdržati recimo, samo nekoliko minuta i onda morate napraviti pauzu – tu se također pomjera percepcija bola i njegovo značenje. Uglavnom, vrlo koristan alat za rad na sebi, iako ima puno prijatnijih.

Erole, šta je ostalo od dječaka koji je prvi put obuo patike za trčanje u ovom čovjeku danas koji juri afričko jutro i trčiš li više od nečega ili prema nečemu?

Tu je on i dalje, iako možda ne dođe prečesto do riječi zbog životnih obaveza. Ali raduje se svakom putovanju, svakom novom iskustvu, svakom novom ciklusu maratonskih treninga jer ga obogate na neki način. Raduje se i svakoj medalji koja dođe da nagradi taj red, rad i disciplinu.

Ne bježim ni od čega, idem prema novim kontinentima, novim iskustvima i radoznalo posmatram kako ljudi žive u različitim dijelovima svijeta, kako se ponašaju, šta rade, šta jedu, čemu se raduju… I svugdje se može naći poneka vrijedna lekcija i pouka za naš zivot i, prije svega, razlog da budemo zahvalni na svemu što jesmo i na svemu što imamo u našoj zemlji jer toga je mnogo, mnogo je lijepo i mnogo vrijedno.