Massimo Savić: Moja supruga i njena porodica od mene su napravili čovjeka

Vjerujem da sam danas ovakav baš zbog svega što sam prošao. Bez obzira na to što se dogodi u djetinjstvu, a moje jeste bilo netipično, čovjek uvijek ima izbor da nadogradi svoj intelekt i time uveliko pripomogne svojoj sudbini

Nećemo ga posebno predstavljati jer za tim nema potrebe. Massimo Savić za MM priča o odrastanju, svojoj muzici, blistavoj karijeri, porodici koja je njegova mirna luka. I da, rado se sjeća i australskih dana kada je bio čistač bazena. Smatra da je sve što je prošao od njega napravilo ovo što danas jeste – vrhunski muzičar čije se pjesme rado slušaju – kako ove nove, tako i one iz vremena dok je još postojao kao dio benda Dorian Grey.

Rođeni ste u Puli, djetinjstvo i dio odrastanja proveli ste u Italiji i Australiji, nakon čega ste se vratili u Hrvatsku. Roditelji su Vam se razveli kada ste imali samo dvije godine. Koliko jednu osobu, posebno muškarca, određuje odrastanje bez muškog autoriteta i te vrste roditeljske podrške? Možete li se osvrnuti na to i napravitu jednu vlastitu “samoanalizu”?

Odrastanje je dio života, a ja u svom odrastanju ništa ne bi mijenjao. Vjerujem da sam danas ovakav baš zbog svega što sam prošao. Bez obzira na to što se dogodi u djetinjstvu, a moje jeste bilo netipično, čovjek uvijek ima izbor da nadogradi svoj intelekt i time uveliko pripomogne svojoj sudbini. Ali ovaj intervju je prekratak da bih elaborirao.

Je li odrastanje bez oca od Vas lično napravilo boljeg oca?

Kada se rodila Mirna, život mi se promijenio, postao sam puno odgovornija osoba. Moja supruga Eni i ja smo Mirnu od malih nogu odgajali tako da smo imali prijateljski pristup odgoju. Naša Mirna ima karakterno puno toga od Eni, ali fizički je zbilja moj klon. Danas, kada pogledam – jako sam zadovoljan s time u kakvu osobu se Mirna razvila. Smatram da nisam strog otac i da svaki otac svom djetetu treba biti, prije svega, podrška.

Živjeli ste u Italiji, Australiji, u Hrvatskoj ste rođeni i sada tu živite. Čini se da ste na neki način predodređeni da budete lutalica ili kako to danas vole reći građanin svijeta. Šta Vam znače putovanja i koliko je u životu jednoga umjetnika važna mirna luka?

Moja majka je bila u potrazi za poslom i jasno da sam ja išao s njom. Sva ta putovanja na mene su utjecala u izuzetno velikoj mjeri. Pomogla su mi da savladam jezik, da se obrazujem i da se naučim raditi. U Australiji sam tako  zarađivao kao čistač bazena. S druge strane, pošto sam živio u velegradovima dok Zagreb još uvijek  nije imao, ni izdaleka, obilježja megalopolisa, kada sam došao u Zagreb nisam imao onaj poznati šok koji dožive ljudi kada iz male sredine dođu u veliki grad. Za mene je Zagreb bio samo platforma sa koje sam nastojao u tom trenutku naći svoje istomišljenike kako bih napravio bend Dorian Gray.

Dugo ste u sretnom braku, supruga Vam je napisala meni najdražu pjesmu “Gdje smo sad”… Koliko je za umjetnika važna srodna umjetnička duša kojoj se vraća?

Teško natjeram suprugu da piše za mene jer je svjesna da, kada god to zatražim, kreće ozbiljan rad. Kako se jako dobro poznajemo, prve draftove teksta niti ne vidim, jer pošto su nam mozgovi spojeni, ona sama vrlo lako odluči kako se kretati dalje nakon prvih samokritika. U najvećem broju slučajeva dobivam tekst kome ne mogu niti oduzeti niti dodati – ništa. No, moja supruga je pravi umjetnik pa nije ni teško doći do dobrih rezultata. No da odgovorim na pitanje. Tek uz suprugu i njenu porodicu postao sam čovjek. Prije sam bio obična stihija, koja je imala bogomdani, nezasluženi talent. Da bi tačno znao šta ćeš sa talentom, potrebna je kultura i staloženost. Kad sam shvatio da obiteljski mir toliko blagodati donosi mom stvaralaštvu – bilo je gotovo.

Vaša karijera je počela blistavo, pjesme iz vremena Dorian Greya ne stare, ne prolaze i danas se rado slušaju. Ipak, u jednom trenutku činilo se da će raspadom benda i Vaša karijera biti zaustavljena. Šta Vas je tjeralo dalje – inat, želja ili vjera u sebe?

Na početku karijere moj problem je bio taj što nisam znao šta želim i kako to ostvariti. Onda sam to u jednom trenutku počeo otkrivati. Sada nemam problema s mainstreamom ili nemainstreamom. Drago mi je da ljudi prepoznaju moju interpretaciju kao nešto iskreno, nepatvoreno i da pritom uživaju.

Surađivali ste sa najvećim zvijezdama u bivšoj nam državi – od EKV-a, Električnog orgazma, Filma. Koliko je to mladom muzičaru značilo tada?

To je odredilo moj glazbeni put. I ovo što sam danas dugujem tim počecima i tim divnim ljudima koji su ušli u moj život.

Ko su danas dragi ljudi iz branše s kojima volite surađivati, čije pjesme volite slušati, s kim se rado nađete na čaši vina?

Evo, baš ovih dana pripremam duet s grupom Vatra i oni će biti gosti na mom splitskom koncertu za Valentinovo. Bit će to prvi put da se uživo izvodi pjesma „Nama se nikud ne žuri“ koja će početkom februara krenuti u radijska emitiranja. A rad novih glazbenika uvijek rado pratim i nerijetko prokomentiram na čašici vina s prijateljem Juricom Pađenom.

Brojne nagrade krase police Vašega doma. Trebaju li umjetnicima nagrade? Jesu li važnije od ličnoga zadovoljstva onim što radite?

Sve stvari u životu moraju biti u jednom balansu. Idealan omjer je kad vas podjednako voli i struka i publika. Ja imam tu sreću da imam respekt struke, a publiku se trudim osvojiti na svakom koncertu i čini mi se da sam na dobrom putu.

Kako živi Massimo kada nije u avionu, na sceni, u kombiju koja ga vodi od tačke A do tačke B, na neki novi koncert? Šta Vas raduje, šta radite, kako izgleda jedan obični dan?

Morate znati da jednog uobičajenog dana nema. Ako smo na turneji onda to znači da imamo vrlo striktan raspored: ustajemo, vozimo se na odredište, odradimo tonsku probu, odmorimo malo pred nastup i show počinje. Uvijek sam mislio da se posao glazbenika najviše svodi na muziciranje, to jeste 90 posto, po pet posto ide na zadovoljavanje medija i spavanje. Taj sistem ganjam dan danas i nikako do toga stići. Presretan sam što imam zdravu obitelj i što sam u njihovom okruženju našao sve što mi je nedostajalo. I svaki slobodan trenutak posvećujem njima.

Kako se Vaša kćer nosi sa teretom očeve slave, ima li to utjecaja na njen život, kako se odražavalo na njeno djetinjstvo?

Ona je oduvijek imala svoj put i mi smo se oduvijek trudili da joj otvorimo prostor da taj svoj put slijedi. Eni i ja uvijek smo imali jedan odnos s našom kćeri koji nikako ne implicira žestoko savjetovanje. S druge strane, u jednom sam trenutku otkrio da, što se glazbe tiče, ona ima onaj X faktor i mislim da bi mogla imati sjajnu glazbenu karijeru. Ali na njoj je da to odabere.

Drag ste gost u Bosni. Kakve Vas emocije i uspomene vežu za ovu zemlju?

Uvijek s nastupa u Bosni nosim neku izvrsnu emociju. Kad god sam nastupao u Bosni, bilo je toliko dobro da su to koncerti koje moj bend i ja pamtimo. Uvijek se dogodi nešto posebno. Uvijek se dogodi da je nekako specijalno u Zenici, ali se nešto posebno dogodi i u Tuzli, u Mostaru se uvijek dogodi veza sa arhaičnim i tako dalje i tako dalje. Stvarno mislim da je cijela Bosna vrlo plodno tlo za ono što želim postići glazbom.

4378 views