Volim razgovarati sa lokalnim stanovništvom, bez njih sami predjeli ne znače ništa
Zbog posla kojim se bavio i zbog hobija koji ima (novinarstvo i planinarenje), proputovao je više od 50 zemalja širom svijeta i osvajao planinske vrhove. Naš sugovornik je Mačak – Zehrudin Isaković.
- “Ponekad mi se čini da sam se rodio sa čežnjom za putovanjima. Čim sam prohodao, djed me je poveo u kraljevstvo planina. Čim sam počeo čitati, čitao sam o putovanjima polarnog istraživača Ruala Amundzena. Već sa deset godina, zimi su me stavljali da spavam pored otvorenog prozora. Vjerujem da sam se već tada spremao za buduće ekspedicije. I eto, tako živim i danas. Putujem i kao obični turista, kojem gode obična civilizacijska dostignuća poput espressa, ugodnog hotelskog kreveta i tuplog tuša, ali mi je istraživačka komponenta ipak izraženija”, kaže.
Putovanja voli, a kada odabere zemlju, u nju kreće samo sa okvirnim planom, mada mu se, kaže, najljepše stvari dešavaju u nepredviđenim trenucima i situacijama. Putuje bez predrasuda, ništa ne očekuje i ništa mu nije čudno.
- “Kada je hrana u pitanju, u Južnoj Americi se prepustim da ide kako ide, dok u Aziji uvijek pazim i šta jedem i gdje jedem jer mi je azijska hrana znala izazvati poprilične stomačne tegobe. Nekada mi izbor mjesta gdje ću jesti ovisi i o društvu. U Peru sam putovao sa mojim slovenskim prijateljem Aljošom Hribarom koji voli restorane, pa smo u Limi ručali u petom rangiranom restoranu na svijetu. To je sa njegove kreditne kartice skinulo oko 400 dolara.”
Ono što svakako spada u ljepote putovanja jesu druženja sa lokalnim stanovništvom i obilazak sporednih uličica, neucrtanih na turističkim mapama. Pijace obilazi rijetko, mada je jedna od njih na njega ostavila poseban utisak – pijaca u Seulu.
- “Ako mi je jezik zemlje u koju idem blizak ili domaće stanovništvo zna engleski ili neki od „naših“ jezika, komunikacija je, naravno, kvalitetnija i rado razgovaram sa lokalcima. Obavezno se sprijateljim sa vlasnicima kafea, hotela u kojima odsjedam, ako se radi o malim mjestima. Oni su najbolji semafori kad, ko, gdje, šta. Kako god, volim razgovarati sa ljudima, bez njih predjeli ne znače ništa. Zanimljivo je, mada nije baš uvijek pravilo, što je zemlja siromašnija, to su ljudi srdačniji.”
Sa putovanja donosi uspomene, ali samo one u glavi. Suvenira je odjednom postalo previše, pa se izgubio i njihov smisao. Najdraže zemlje mu nisu daleko, pa su mu suveniri višak. Naime, najradije se vraća u Sloveniju i Italiju, a kao nezaboravnu destinaciju ističe Južnu Ameriku.
- “Uvijek ću se sjećati epske kružne ture sa Stipom Božićem po Južnoj Americi. Tada smo on, njegova kćer Maja i ja iznajmili automobil u Santiago de Chilleu i napravili 10.500 kilometara kroz Atacamu i Patagoniju. Cijelo to putovanje bilo je niz nezaboravnih trenutka. Pamtim i doček nove godine i proslavu u Atacami, na 4000 metara nadmorske visine, u šatoru, nakon što smo pola dana otkopavali pick-up koji nam se bio zaglavio na 5100 metara visoko u Andima”, priča Isaković.
Želja za putovanjima ne jenjava. Kako kaže, svijet je toliko veliki da za njeg’ treba stotinjak života. Osim toga, i kada se vraća na neku već posjećenu destinaciju, uvijek je nanovo gleda novim očima. A naredno putovanje je već spremno. Ode, kaže u Konjic, samo nekoliko desetaka kilometara udaljen od Sarajeva, da sjedne pored mosta i uživa u njegovim elegantnim lukovima.
