Piše: Nezgodna Plavuša

Idem ulicom danas i iza mene čujem “Oprostite, molim vas…” Okrenem se i vidim čovjeka, možda u nekim četrdesetim, koji mi pristojno govori “Prekrasno izgledate!”

Na to prasnem u smijeh – ne vjerujući vlastitim ušima. Izgledam kao tipična sredovječna gospođa u nekim sportskim udobnim hlačama i majici, ni po čemu posebna niti “prekrasna”. U glavi mi odmah zvoni alarm za uzbunu, a istovremeno osjećam čudno zadovoljstvo što sam na javnom mjestu, u sred bijela dana, gdje mogu vrisnuti ili tražiti pomoć ako me neki luđak napadne.

Već u sljedećoj sekundi shvatam da vjerojatno nema razloga za paniku. Čovjek je pristojan, drži distancu, očito samo pokušava započeti razgovor. Ipak odbijem njegov poziv “da se upoznamo” i požurim da nastavim svojim putem.

Ali dok idem dalje, ne mogu prestati da razmišljam…

Kako li se danas muškarci upoznaju sa ženama? U naše vrijeme bilo je jasno – škola, posao, prijatelji, možda neki klub ili kafana. Nije bilo Tindera ni Instagrama. Ako si htio upoznati nekoga, morao si imati muda da priđeš uživo.

A sad? Ovaj čovjek je možda probao sve online opcije, možda je jedva skupio hrabrosti da mi se obrati, a ja sam odreagirala kao da me napada!

Što se događa s našim muškarcima u eri “jakih žena”?

Zamišljam se u koži današnjeg četrdesetogodišnjaka. Razveden, možda s djecom, traži novu priliku za ljubav. Online dating mu ne ide – previše konkurencije, previše površnosti. Na poslu? Opasno – jedna pogrešna riječ i eto te u HR-u zbog uznemiravanja.

U kafani? Pa tko još ide u kafane da upozna nekoga pristojnog? Ostaje mu… ulica. I onda kad se konačno odluči pristupiti ženi koja mu se sviđa, dočeka ga moj panični pogled i brzopotezno odbijanje.

A možda je taj čovjek samo bio ljubazan. Možda je htio reći nešto lijepo nekoj ženi jer zna kako nam to znači. Možda uopće nije tražio vezu, nego je samo htio podijeliti pozitivnu energiju.

Gdje su granice u 2025. godini?

Evo iskreno – i ja više ne znam što je u redu, a što nije. S jedne strane, podržavam sve žene koje su konačno stale na kraj neprimjerenom ponašanju i jasno postavile granice. Trebalo je vremena da se usuđujemo reći “ne” glasno i jasno.

Ali s druge strane, postoji li mogućnost da smo otišle predaleko? Da smo napravile atmosferu u kojoj se muškarci više ne usuđuju ni pristupiti s najboljim namjerama?

Možda je problem u očekivanjima

Možda problem nije što su muškarci “slabiji” ili što su žene “prejake”. Možda je problem što nitko više ne zna pravila igre.

Naša generacija je imala jasne, premda često nepravedne, protokole. Današnja generacija pokušava navigirati između starih pravila koja više ne vrijede i novih koja nitko nije jasno definirao.

Taj čovjek danas možda nije bio čudak. Možda je samo bio netko tko pokušava pronaći vezu na jedini način kako zna – izravno i iskreno. A ja sam reagirala prema scenariju koji mi je urezalo društvo: nepoznat muškarac na ulici = opasnost.

Možda treba promijeniti pristup

Što kad bi, umjesto automatskog straha, pokušali s malo razumijevanja? Ne govorim da trebamo biti naivne ili ugrožavati svoju sigurnost. Ali možda možemo biti i otvorenije prema mogućnosti da neki muškarci stvarno imaju dobre namjere.

A vi muškarci – možda je vrijeme da budete kreativniji. Umjesto pristupa na ulici, zašto ne pokušate s nekim društvenim aktivnostima? Sport, volontiranje, kursevi… Mjesta gdje se ljudi okupljaju s jasnom svrhom, a upoznavanje bude prirodni bonus.

Što mislite vi?

Je li ovaj čovjek trebao drukčije pristupiti? Jesam li ja prestrogo reagirala? Kako se vi i vaši sinovi nosite s upoznavanjem danas? I vi žene – gdje je granica između opreza i nepotrebne paranoje?

Možda je vrijeme da svi skupa preispitamo kako funkcioniramo u ovom novom svijetu “jakih žena” i “modernih muškaraca”.