Piše: Nezgodna Plavuša

Jučer me zove prijatelj na kavu, a ja kao uvijek pitam: “Gdje ćemo?” 

Njegov odgovor: “Ma bilo gdje, samo da nije skupo jer nemam para.” 

I tu me nešto pogodilo kao grom iz vedra neba. Čekaj malo – ovaj čovjek radi po 12 sati dnevno, vikendom je na telefonu sa klijentima, a žena mu se žali da ga nikad nema kući. I onda kaže “nemam para”?

(Ako se prepoznaješ u ovoj situaciji ili poznaješ nekoga tko prolazi slično, čitaj dalje. Ova tema ti možda neće biti ugodna, ali je itekako potrebna.)

Sjedim s njim u kafiću (na kraju smo ipak otišli u onaj malo skuplji jer sam ja platila), slušam ga kako objašnjava kako nema vremena ni za šta, kako se ubija od posla i odjednom mi se sve poklopilo. Evo čovjeka koji je postao rob vlastitog uspjeha.

Zašto postajemo robovi vlastitih novaca

Mi smo kao civilizacija izumili novac da nam olakša život. Da ne moramo mijenjati koze za brašno ili nositi vreće žita po sajmu. Novac je trebao biti alat, poput čekića ili automobila – nešto što koristiš kada ti treba i ostaviš kada ne treba.

U međuvremenu, nekako se dogodilo da smo mi ljudi postali robovi tog istog novca. I što je najgore – mislimo da je rješenje još više rada.

Naša generacija još pamti roditelje koji su živjeli za “dovoljno”. Otac bi došao s posla u pola četiri, vikend je bio rezerviran za obitelj, a mjesečna plaća je bila jasno razgraničena – toliko imaš, toliko možeš potrošiti. I gotovo.

Danas živimo u uvjerenju da više rada automatski znači više novca. I tu je greška koja nas košta obitelji, zdravlja i, ironično – novca.

Razlika između zarađivanja i stvaranja novca

Moj prijatelj, kao i mnogi uspješni muškarci, radi kao freelancer u IT-u. Genijalan je u tome što radi, ali umjesto da dosadne poslove delegira ili za sebi posloži sisteme i procedure, on još uvijek misli “lakše mi je da sve sam uradim i provjerim jer dok to nekom objasnim…”

Umjesto da povisi cijene svojih usluga (što može jer je stvarno dobar), on se zatrpa s previše klijenata po istoj cijeni već tri godine.

Evo ti još jedan primjer: poznajem sjajnog pravnika koji radi do 10 navečer jer “mora završiti sve dokumente danas”. Umjesto da ima asistenticu koja priprema standardne ugovore, on sve radi sam. Njegova žena kaže: “Imamo novaca, ali nemamo muža i oca.”

Žena mu govori: “Zašto ne uzmeš vikend za nas?” A on odgovara: “Moram raditi, trebamo pare.”

Ne, dragi moj. Trebaš naučiti kako se novac STVARA, a ne kako se ZARAĐUJE.

Kakvog muškarca današnja žena stvarno vidi

I tu dolazimo do ključnog pitanja – zašto žene danas nisu zadovoljne ovom pričom?

Evo iskreno – žene danas ne kupuju tu priču. Kad muž kaže “radim za obitelj”, a obitelj ga ne vidi tjednima, žena to čita kao: “On ne zna organizirati svoj život.”

I nije daleko od istine.

Moderna žena, bila ona supruga, kolegica ili šefica, prepoznaje efikasnost. Ona voli muškarca koji zna postaviti prioritete, koji zna reći “ne” klijentu koji ga iscrpljuje za malu lovu, koji razumije da je vrijeme jedina stvar koju ne možeš vratiti.

Kad čujem muškarca kako kaže “nemam para” a pritom se ubija od rada, znam da gledam čovjeka koji je zaboravio biti gazda svojeg vlastitog života. Vjerojatno i njegova žena to također vidi.

Kako prekinuti začarani krug besparice?

Dakle, kako se izvući iz ove situacije? Evo konkretnijih koraka:

Prestani mjeriti uspjeh brojem radnih sati: Počni prodavati rezultate. Tvoj klijent ne plaća te da radiš 10 sati, već da riješiš njegov problem.

Nauči reći “ne”: Onom klijentu koji te zove u subotu u 10 uveče jer “tebi je to 5 minuta”? To nije hitan slučaj, to je nepoštovanje.

Povisi cijene: Ako si dobar u tome što radiš, naplaćuj to. Bolje imati tri klijenta koji te poštuju i bolje plaćaju nego deset koji te tretiraju kao jeftinu radnu snagu.Ako (još) nisi tako dobar, sljedeća stavka je za tebe posebno bitna! 

Investiraj u sebe: Umjesto da radiš 12 sati, radi 8, a onih dodatnih 4 posveti učenju o delegiranju, komunikaciji i prodaji. (Kad kažem učenje, ne mislim da skupiš još diploma, nego da naučiš to zaista primijeniti!)

Novac je izumljen da ti služi, ne obrnuto. Vrijeme koje provodiš s obitelji ne možeš kupiti nikakvim novcem, kad jednom prođe.

Što mislite? Prepoznajete li sebe u ovoj priči? Ili možda svoju ženu koja pokušava objasniti da “više” nije uvijek “bolje”?

Ili je i vama i vašim ženama bolje da se o nekim stvarima ne priča?